Entuzijastična obožavateljica svega jezivog i misterioznog, srednjovjekovnog te antikviteta; dobrih filmova, još bolje glazbe, finog štiva, apstraktne umjetnosti i dražesnih ljudi. Matea Justament rođena 25.2.1994. u Zagrebu, spisateljica je i umjetnica, izrađuje skulpture, piše, crta i stvara. U aspektu inspiracije izričito je vezana za receptore vizualnih podražaja, jednako kao i za čulo okusa i mirisa. Na spomenuto nadovezuju se frekventni vividni snovi i noćni terori, traume i ljubav, promatranje prirode, životinja i ljudi. Kroz kreativno izražavanje, doticaj jezivog i groznog postaje uzbuđujući te je nadahnut promjenom, rastom, istraživanjem, učenjem, stvaranjem i otkrivanjem nečeg još neotkrivenog. Metoda stvaralaštva i pričanje priča na različite načine i pristupe čine joj bijeg od peripetija svakodnevice malo lakšim. Predstavlja vrijeme i proces tijekom kojeg se može bolje naučiti nositi sa svime što sutra donosi, a da pritom emocije isprepletene idejama dođu do izražaja u njenoj vlastitoj interpretaciji tema kojih se dotiče.
Saksofon na Ilici
Sjedim u centru grada u kojem se skriva zeleni park.
Ukrašen, skroman, visokih stabala i širokih krošnji.
Klupica gdje se ljubilo, plakalo, pušilo i pilo.
Klupica gdje se osjećalo intenzivno i bježalo često.
Sjedim, vidim mladi mjesec mi govori da je oko pola deset
po svom blago rotirajućem plesu na zvjezdanom nebu.
Sjedim, slušam i čujem ženu sa psom koja svira saksofon
dolje niže na Ilici.
Sjedim, slušam i čujem svoje srce, osjećam ga u vratu.
Udara zaljubljeno i uzbuđeno dok grlim i ljubim.
Gledam, diram, grlim i ljubim.
Došlo mi je.
Prisjetila sam se kako je osjećati one zelene emocije,
vesele i tužne ali zelene.
Takve integritetno bitne za fluktuaciju
kroz organe duševne siluete.
Zelene, emocije žele biti ljubav, a ljubav želi biti smisao.
Zelena uz jazz postaje roza,
onako arktički, znaš.
Beskrajna i čarobna u tom trenu najdraža.
Sjedim i gledam, vidi me, roza.
Tu sam, sretna, olovka i proza.
HR 
EN