Skip to content
Početna stranica » Falš pero

Falš pero

Falš pero” je dio velikog projekta koji je iniciran u želji da se književnicima svih vrsta omogući vidljivost, neovisno od svih velikih institucija koje su većinom orijentirane na prihod i koje su danas postavljene za arbitare ukusa. Cilj projekta je neafirmiranim umjetnicima s polja književnosti dati prostor za promociju. Stoga Radio Falš organizira virtualne časopise, objavljuje djela na službenom web portalu te izrađuje profile i djeluje kao posrednik između publike i neafirmiranih umjetnika koji čine novu umjetničku scenu.

Stvorimo našu književnu scenu zajedno

Pišeš?Mi smo tu da pomognemo da tvoja djela budu viđena. “Falš pero” je dio velikog projekta koji je iniciran u želji da se književnicima svih vrsta omogući vidljivost, neovisno od svih velikih institucija koje su većinom orijentirane na prihod i koje su danas postavljene za arbitare ukusa. Pridruži nam se i kreirajmo našu umjetničku scenu zajedno.

Falš pero
Falš pero

Odredili smo par općih smjernica da Vam olakšamo:
Molimo Vas da se prijavite preko prijavnice koju možete pronaći niže na ovoj stranici. Pri ispunjavanju prijavnice pripazite da ispunite sve potrebne informacije kako bi Vas lakše i bolje mogli prezentirati javnosti. Otvoreni smo prema svim vrstama književnosti i svim umjetnicima, bez obzira iz kojega mjesta dolaze. Nadamo se da smo Vam pomogli ovim smjernicama koje služe tome da bi čim kvalitetnije mogli prezentirati Vaše radove.

Aktualno

Na granici

Boja tvog života

I tako… svaka životna želja stade mi u jednu riječ- Dođi.
Samo dođi.
Da ostaneš.
Barem na tren, ako za zauvijek nećeš moći.
Barem na tren, u snu. Samo nešto da ti kažem.
Da ti kažem kako nedostaju oni tvoji osmijesi koji su nam dušu hranili.
Da ti kažem kako nedostaju one tvoje tople riječi koje su dio naših bespomoćnih duša
na tren u prošlost vraćale.
Da ti kažem kako nedostaje onaj tvoj život kojeg onako lako pokloni Nebu.
Da ti kažem kako mi nedostaje još samo boja tvog života. Da je dodam na platno. Da
slika bude potpuna. Barem u snu.

Irvana Rošić

Vlak Smrti

Možda je to ono sjećanje koje se poput dugmeta prišije na kaput, poput zavoja na ranu i zauvijek tu ostane.
Jer… ipak je to samo sjećanje.
Jer… nebo je uzelo sebi ono što je željelo.
Ono što je otrglo sa ovog svijeta, da bi vječno moglo paziti na nas sa nekog boljeg i ljepšeg mjesta. Onog mjesta na kojem ćemo se svi sastati.
Nekada.
Ali do tada, možda život smjestimo u nekoliko redova, nesigurnim rukama ispisanim, i pošaljemo ih na adresu vlaka smrti.
Možda sebi oprostiti ne možemo što su nečije oči na zemlji zatvorene ostale kako bi sa neba mogle vječno gledati.
Jer… sebi oprostiti ne možemo.
Zbog sjećanja. Sjećanja koje ne blijedi.
I koje neće izblijediti nikada.
Zbog zavoja. Zavoja kojeg je neko oko srca postavio i ne dozvoljava mu da normalno kuca.
Zbog očiju. Očiju koje nas motre nas dok gledamo i tražimo tačku na nebu kojoj bismo mogli reći da kaže onim koje je Nebo otrglo da su mogli barem još malo ostati, da nisu morali tako brzo vlakom smrti otići.
Da sebi oprostiti nećemo što ih nismo više voljeli, više grlili, više lijepih riječi i toplih osmijeha poklanjali… A mogli smo.
Da sebi oprostiti nećemo što ćemo  doživotno životnu sliku crtati, znajući da je, bez njih, nikada nećemo nacrtati.
Samo ne ovdje.
Da ćemo oprostiti njima svu onu ljubav zbog koje duša krvari.
Da ćemo oprostiti njima svaku kapljicu kiše koja je ramena pokvasila i dušu natopila.
Da ćemo oprostiti njima svako neispisano životno poglavlje, koje ni mi, bez njih, nećemo nikada ispisati.
Da ćemo oprostiti njima onaj zagrljaj kojim su nebo objeručke prihvatili.
I zauvijek tu ostali, čekajući nas.
Objeručke prihvatajući vlak smrti kao svoju novu adresu.
1:0 za njih.

Irvana Rošić

Jesmo li?

Šta se krije u tišini između nikad izgovorenih riječi?
Možda se u toj tišini krije na desetine nikada poslanih pisama.
Možda se u toj tišini krije na hiljade nikada izgovorenih riječi.
A toliko smo riječi željeli izgovoriti.
Pisama poslati.
Duša srećom ispuniti.
Osmijeha na lice izmamiti.
U zvjezdano nebo gledati.
U oči malo sjaja dodati.
Sladolede sa štanda kupiti.
Teško sidro nade podići.
I kroz život zaploviti.
Jesmo li?

Irvana Rošić

Soba 46

Svaku svoju želju od danas po strani ostavljam.
I jedino što sada želim je MIR.
Život bez uznemirujućih vijesti.
Život bez ranjenog sina.
Život bez uplašenog djeteta.
Život bez prolivene krvi.

Život bez sumnje u dan koji sutra dolazi.

Peace.

Irvana Rošić