“Falš pero” je dio velikog projekta koji je iniciran u želji da se književnicima svih vrsta omogući vidljivost, neovisno od svih velikih institucija koje su većinom orijentirane na prihod i koje su danas postavljene za arbitare ukusa. Cilj projekta je neafirmiranim umjetnicima s polja književnosti dati prostor za promociju. Stoga Radio Falš organizira virtualne časopise, objavljuje djela na službenom web portalu te izrađuje profile i djeluje kao posrednik između publike i neafirmiranih umjetnika koji čine novu umjetničku scenu.
Stvorimo našu književnu scenu zajedno
Pišeš? Mi smo tu da pomognemo da tvoja djela budu viđena. “Falš pero” je dio velikog projekta koji je iniciran u želji da se književnicima svih vrsta omogući vidljivost, neovisno od svih velikih institucija koje su većinom orijentirane na prihod i koje su danas postavljene za arbitare ukusa. Pridruži nam se i kreirajmo našu umjetničku scenu zajedno.
Minimalni uvjeti za sudjelovanje
Odredili smo par općih smjernica da Vam olakšamo:
Molimo Vas da se prijavite preko prijavnice koju možete pronaći niže na ovoj stranici. Pri ispunjavanju prijavnice pripazite da ispunite sve potrebne informacije kako bi Vas lakše i bolje mogli prezentirati javnosti. Otvoreni smo prema svim vrstama književnosti i svim umjetnicima, bez obzira iz kojega mjesta dolaze. Nadamo se da smo Vam pomogli ovim smjernicama koje služe tome da bi čim kvalitetnije mogli prezentirati Vaše radove.
Svoje radove nam možete slati na sljedeću adresu: [email protected]
Aktualno
Saksofon na Ilici
Sjedim u centru grada u kojem se skriva zeleni park.
Ukrašen, skroman, visokih stabala i širokih krošnji.
Klupica gdje se ljubilo, plakalo, pušilo i pilo.
Klupica gdje se osjećalo intenzivno i bježalo često.
Sjedim, vidim mladi mjesec mi govori da je oko pola deset
po svom blago rotirajućem plesu na zvjezdanom nebu.
Sjedim, slušam i čujem ženu sa psom koja svira saksofon
dolje niže na Ilici.
Sjedim, slušam i čujem svoje srce, osjećam ga u vratu.
Udara zaljubljeno i uzbuđeno dok grlim i ljubim.
Gledam, diram, grlim i ljubim.
Došlo mi je.
Prisjetila sam se kako je osjećati one zelene emocije,
vesele i tužne ali zelene.
Takve integritetno bitne za fluktuaciju
kroz organe duševne siluete.
Zelene, emocije žele biti ljubav, a ljubav želi biti smisao.
Zelena uz jazz postaje roza,
onako arktički, znaš.
Beskrajna i čarobna u tom trenu najdraža.
Sjedim i gledam, vidi me, roza.
Tu sam, sretna, olovka i proza.
Želim ti reći
Želim ti reći da na ovom svijetu postoji barem jedna osoba kojoj si upravo ti razlog
zbog kojeg svaki dan ustaje i odluči se boriti.
Za život. Protiv smrti.
Želim ti reći da na ovom malom svijetu bi ta jedna osoba učinila sve samo kako bi tebi
bilo dobro. Jer… važno je da si ti dobro.
Želim ti reći da si razlog nečijeg osmijeha, skokova i vrištanja od sreće.
Želim ti reći, sada kada te nema, da je ostalo samo ovo modro nebo prošarano
tragovima aviona i sjećanje na onaj osmijeh u borbi za život. Protiv smrti.
Na granici
Sretoh te večeras, na onoj granici koje se svi plašimo.
Da plašimo se.
Plašimo se našeg brzog, nenajavljenog odlaska koji slijedi.
Plašimo se riječi onih koji su nas voljeli najviše, koji su nas držali dok smo odlazili
znajući da se više nikada nećemo vratiti. Osim u snu.
A ni u san ne možemo doći kada želimo.
Barem na tren, da ih vidimo, pa makar ne rekli ništa.
Pogledom bi sve rekli. Jer tako smo naučili.
I na kraju strah se pretvorio u ogromno nedostajanje.
Nedostajanje sve teže i teže, teško toliko da mislimo da će nam se duša između
rebara izvući i nestati.
A ko zna hoćemo li se ikad više sresti. Istim pravcem krenuti. A mogli smo.
Na granici.
– Irvana Rošić
Boja tvog života
I tako… svaka životna želja stade mi u jednu riječ- Dođi.
Samo dođi.
Da ostaneš.
Barem na tren, ako za zauvijek nećeš moći.
Barem na tren, u snu. Samo nešto da ti kažem.
Da ti kažem kako nedostaju oni tvoji osmijesi koji su nam dušu hranili.
Da ti kažem kako nedostaju one tvoje tople riječi koje su dio naših bespomoćnih duša
na tren u prošlost vraćale.
Da ti kažem kako nedostaje onaj tvoj život kojeg onako lako pokloni Nebu.
Da ti kažem kako mi nedostaje još samo boja tvog života. Da je dodam na platno. Da
slika bude potpuna. Barem u snu.
Vlak Smrti
Možda je to ono sjećanje koje se poput dugmeta prišije na kaput, poput zavoja na ranu i zauvijek tu ostane.
Jer… ipak je to samo sjećanje.
Jer… nebo je uzelo sebi ono što je željelo.
Ono što je otrglo sa ovog svijeta, da bi vječno moglo paziti na nas sa nekog boljeg i ljepšeg mjesta. Onog mjesta na kojem ćemo se svi sastati.
Nekada.
Ali do tada, možda život smjestimo u nekoliko redova, nesigurnim rukama ispisanim, i pošaljemo ih na adresu vlaka smrti.
Možda sebi oprostiti ne možemo što su nečije oči na zemlji zatvorene ostale kako bi sa neba mogle vječno gledati.
Jer… sebi oprostiti ne možemo.
Zbog sjećanja. Sjećanja koje ne blijedi.
I koje neće izblijediti nikada.
Zbog zavoja. Zavoja kojeg je neko oko srca postavio i ne dozvoljava mu da normalno kuca.
Zbog očiju. Očiju koje nas motre nas dok gledamo i tražimo tačku na nebu kojoj bismo mogli reći da kaže onim koje je Nebo otrglo da su mogli barem još malo ostati, da nisu morali tako brzo vlakom smrti otići.
Da sebi oprostiti nećemo što ih nismo više voljeli, više grlili, više lijepih riječi i toplih osmijeha poklanjali… A mogli smo.
Da sebi oprostiti nećemo što ćemo doživotno životnu sliku crtati, znajući da je, bez njih, nikada nećemo nacrtati.
Samo ne ovdje.
Da ćemo oprostiti njima svu onu ljubav zbog koje duša krvari.
Da ćemo oprostiti njima svaku kapljicu kiše koja je ramena pokvasila i dušu natopila.
Da ćemo oprostiti njima svako neispisano životno poglavlje, koje ni mi, bez njih, nećemo nikada ispisati.
Da ćemo oprostiti njima onaj zagrljaj kojim su nebo objeručke prihvatili.
I zauvijek tu ostali, čekajući nas.
Objeručke prihvatajući vlak smrti kao svoju novu adresu.
1:0 za njih.
– Irvana Rošić
Postoje osobe koje možeš opisati samo riječju LJUBAV. Nikako drugačije.
I uistinu je tako.
Oni su jedno drugom ljeto na jesen.
Oni su jedno drugom proljeće zimi.
Oni su jedno drugom ogledalo.
Ogledalo duše.
Ogledalo sreće.
Ogledalo poštovanja.
Ogledalo razumjevanja.
Ogledalo ljubavi.
I sve počinje i završava s ljubavlju.
Nikako drugačije.
Pečat
Postoje osobe uz koje više ide jedno “Volim te” nego hiljadu i jedno “Dobro jutro”.
Ljubav je ljubav.
Ne kopija. Nego originalni pečat pažljivo otisnut u život. U pravo vrijeme.
Otisnut u svakom pogledu, osmijehu, suzi radosnici, strahu, bijegu od stvarnosti.
Otisnut na lopaticama kao vječno sjećanje na one koji su vam dušu grlili.
Otisnut na dlanovima kao vječno sjećanje na svaki dodir ruke.
Otisnut na papiru kao vječno sjećanje za svaku napisanu riječ kao dokaz istinskih
osjećanja.
Otisnut u riječima, nikad izgovorenim “Volim te” i hiljadu i jedan put izgovorenim
“Dobro jutro”.
– Irvana Rošić
Jesmo li?
Šta se krije u tišini između nikad izgovorenih riječi?
Možda se u toj tišini krije na desetine nikada poslanih pisama.
Možda se u toj tišini krije na hiljade nikada izgovorenih riječi.
A toliko smo riječi željeli izgovoriti.
Pisama poslati.
Duša srećom ispuniti.
Osmijeha na lice izmamiti.
U zvjezdano nebo gledati.
U oči malo sjaja dodati.
Sladolede sa štanda kupiti.
Teško sidro nade podići.
I kroz život zaploviti.
Jesmo li?
– Irvana Rošić
Soba 46
Želim tvoje srce
koje je pritisnuto uz moje.
Želim da tvoje ruke šire moje misli,
zadržavajući se na oblinama moje
strasti.
Zauzmi moje nade,
miluj moja mišljenja i
obuzmi moje želje.
Želim tvoju dušu.
Želim da mi se tvoje misli vrte u ušima,
kao što će tvoja strast biti
pritisnuta uz moje usne,
a tvoje nade, gole na mojoj koži.
Neka tvoja mišljenja klize po mojim rukama,
a tebi,
želim da čuješ
moje tihe uzdahe,
koje proizvode moja duša.
– Teodorra
Svaku svoju želju od danas po strani ostavljam.
I jedino što sada želim je MIR.
Život bez uznemirujućih vijesti.
Život bez ranjenog sina.
Život bez uplašenog djeteta.
Život bez prolivene krvi.
Život bez sumnje u dan koji sutra dolazi.
Peace.
– Irvana Rošić
HR 
EN